A način na koji je The Darkness uskočio u svijet videoigara je zaista bio impresivan, jer je prvi dio pobrao lovorike od strane kritike i običnih igrača. Zanimljiva quad-wield mehanika, solidna i zanimljiva priča, vjerno preneseni elementi iz stripa (kako u grafičkom, tako i u gameplay segmentu), te vrhunski audio-elementi su prvi dio učinili kandidatom za igru godine, uprkos činjenici da je D Tama izašla samo za konzole. Međutim, D Tama Dva je sada tu, PC verzija je aktuelna, a u igri se promijenilo dosta toga – nešto nabolje, a ponešto i nagore, pa idemo vidjeti da li je nastavak uspio nadmašiti original koji je postavio relativno visoke standarde.
Igra i dalje prati stripovsku premisu, a činjenica da je jedan od originalnih pisaca The Darkness stripa, Paul Jenkins, učestvovao u razvojnom procesu, doprinijela je obećanju da će nas čekati zanimljiva igra, barem sa aspekta priče. I zaista, tako i jeste – možda malo preromantično na momente, ali dovoljno dobro da se može čitati i gledati. Naime, igra će vas prvo dočekati sa Previously on The Darkness, gdje će vam jedan od vaših psihotičnih sporednih likova imena Johnny objasniti šta se sve desilo u prvom dijelu, a potom će vas ponovno ubaciti u cipele Jackie Estacadoa, italo-američkog mafijaša koji u sebi nosi The Darkness, demonski entitet koji posjeduje nevjerovatne moći.
Naime, Jackie i dalje tuguje za svojom zaručnicom Jenny, koja je tragično nastradala zbog činjenice da se Jackie nije želio, odnosno mogao odreći The Darknessa. Međutim, nakon što čitava njegova mafijaška operacija biva napadnuta i bačena na koljena od strane nepoznatih napadača, a za koje će se ispostaviti da su zapravo mistično društvo imena The Brotherhood (ne, nema veze sa assassinima, uvjeravam vas), Jackie će se ponovno naći usred haosa u kojem se Bratstvo pokušava domoći The Darknessa, a kojeg Jackie ovaj put ne smije izgubiti iz jednog jako važnog razloga. Zvuči dovoljno filmski / stripovski, zar ne?
Poklonit ćeš mi srce iz njedara
Kada vas igra konačno pusti u svoj svijet, možete očekivati gomilu zabave – jer ipak je u pitanju FPS, a čak i oni najsterilniji i najdosadniji (čast izuzecima, znate ko ste!) mogu pružiti određeni stepen zabave. Međutim, The Darkness ima svoje adute, te ih nemilice pokazuje, a osnovni element kojeg ćete sigurno primijetiti jeste korištenje quad-wielding sistema, odnosno simultano korištenje oružja i The Darknessa. Naime, pored činjenice da ćete neprijatelje puniti olovom iz nekoliko različitih vrsta oružja, The Darkness, odnosno njegove dvije demonske ruke, predstavljaju osnovu čitave gameplay mehanike u igri.
Desna demonska ruka tako može udarati neprijatelje, što je izuzetno jak napad i često i efikasniji od punjenja olovom, dok druga ruka iste može hvatati i s njima vršiti različite radnje. Međutim, da biste uradili grapple na neprijatelju, neophodno je da ga prvo “onesposobite”, za što će par metaka ili jedan udarac demonskom rukom biti dovoljan – kada se na neprijatelju pojavi njegovo osvijetljeno srce, tada ga možete zgrabiti, a onda počinje zabavni dio igre, pod uslovom da nemate ništa protiv smrskanih lobanja, slomljenih kičmenih stubova, raskomadanih tijela i ostalih veselih prizora. Naime, neprijatelje možete jednostavno baciti, te tako privremeno onesposobiti drugog neprijatelja, kojeg ste upravo njegovim kolegom gađali kao da je u pitanju grudva sa kamenim punjenjem. Ipak, sekundarne opcije u obliku egzekucija su mnogo bolje, jer donose izuzetno lijepe bonuse.
Naime, odabirom jedne od četiri ponuđene mogućnosti egzekucije, možete dobiti četiri različite vrste bonusa, a u skladu sa time šta vam je najviše neophodno u određenom momentu. I dok sa prvom egzekucijom sebi vraćate određeni dio zdravlja, egzekucija broj dva vam donosi određenu količinu municije za vaše oružje, što je presudan taktički element kada municije nema u izobilju, a desetak oklopljenih vojnika želi da vam počupa sve četiri ruke koje imate. Međutim, egzekucije koje se kriju iza vrata tri i četiri su nešto više specijalizovane, jer se odnose na određene moći koje ćete dobiti tokom igre – a iste će biti neophodno otključati kroz Darkness Tree.
Pimp my demon
Da bi se razbila standardna sterilnost u FPS-ovima, The Darkness 2 nudi i svojevrsni skill tree u kojem je moguće otključavati nove opcije i moći za vašeg demonskog saputnika, ali i za vas samog. Tako će prva opcija koju ćete morati otključati biti ona da se hranite srcima svojih umrlih neprijatelja, a koji zapravo predstavljaju med-kitove. Nakon toga, moguće je fokusirati se na četiri različita segmenta, od kojih svaki donosi određene posebne moći – jedan otključava mogućnost da pozovete roj muha koji će sve neprijatelje u okolini učiniti dostupnim hvatanju, te pojačavanje vašeg oružja sa The Darknessom, dok će drugi nuditi mogućnost stvaranja Darkness štita ili nastanka crne rupe, pod uslovom da upravo uklonjeno srce bacite među grupu neprijatelja. U svakom slučaju, opcija će biti sasvim dovoljno – jedino će vam nedostajati novca.
Novac u The Darkness II zapravo nije novac, već Dark Essence, a njega možete dobiti za skoro sve što radite u igri – svako pojedeno srce, egzekucija, trickshot, posebna vrsta ubistva, pronađene relikvije, sve to donosi određenu količinu Tamne Esencije, a sa kojom ćete kupovati i otključavati moći za vaše demonske ruke. Srećom, to se ne odnosi na oružje, koje ćete jednostavno otkrivati i koje će vam igra servirati kako ista dalje odmiče. Arsenal je relativno standardan, uz Van Persiea... pardon, magnume i M1911 pištolje, zatim sačmarice, Uzije i SMG-ove malog kalibra, a donosioce smrti zaokružuju AK-47, M-16 i slični automati. Naravno, ne zaboravite da pištolji, Uziji i SMG-ovi dozvoljavaju dual wildeing, dok sačmarice i višekalibarski sijači smrti moraju da se drže sa obje ruke, pa se možete adaptirati situacijama i igrati onako kako vi to želite. Lično, SMG, magnum i demonske ruke su iskustvo za sebe.
Glup si k’o lampa
Kada su u pitanju neprijatelji, moram istaći da sam ostao malo razočaran. Iako su relativno dobro dizajnirani i imaju određenu dozu posebnosti, pomalo traljav AI bi vam mogao pokvariti užitak igranja. I dok ćete se na početku napucavati sa standardnim mafijašima, kasnije će u igru upadati i malo bolje oklopljeni članovi Brotherhooda, uključujući i vojnike sa štitovima koje prvo treba oslabiti municijom, pa onda oteti rukom, kao i specijalni vojnici koji sa sobom nose? ogromne lampe. Iako su isti najopasniji iz razloga o kojima ću uskoro reći nešto više, AI im ne dozvoljava da svoje prednosti iskoriste na neki pametniji način – jednostavno, svaki pokušaj da se bilo koji od vojnika sakrije je najlakše opisati kao traljav i smotan, jer će im iza zaklona redovno viriti ruka ili glava, ako ne i pola tijela.
Svjetlo igra jako važnu ulogu u igri, jer je vaš demonski saputnik izuzetno stidljiv na jakom svjetlu. Prođite ispod rasvjete ili uđite u neonkama osvijetljen hodnik i The Darkness će nestati, a ako je u vas upereno svjetlo automobila ili ako vas je na nišan stavio jedan od lampom opremljenih vojnika, The Darkness će nestati kao pečenje sa stola za vrijeme nedjeljnog ručka - dok će vaše vidno polje postati zamućeno i distorzirano, praćeno jako visokim i neugodnim tonom. Zbog toga je neophodno pratiti i kakva je osvijetljenost na određenim dijelovima nivoa, jer neke moći koje ćete otključati dodatno amplificiraju već postojeće ako stojite u mraku, a ponekada je i neophodno zaobići svjetlo kako biste uspješno nastavili dalje.
Nažalost, ti elementi predstavljaju vrhunac inovativnosti kada je u pitanju level dizajn, jer je isti jako sterilan, što je kao rezultat imalo izrazitu linearnost igre i nedostatak neke značajnije dinamike koja se ne svodi na korištenje demonskih ruku za skidanje dasaka sa prolaza, prekidanje elektronskih vodova i sličnih trivijalnih radnji. Jedini plus u svemu tome je vaš sidekick imena Darkling, a koji će vam pomagati u većini dijelova igre, te ćete u nekim momentima i preuzeti njegovo tijelo i određeni dio odigrati iz njegove perspektive. Sa svojim britanskim naglaskom, širokim asortimanom psovki i nekolicinom vulgarnih, ali prezabavnih gestikulacija, siguran sam da će vam Darkling prirasti srcu – kako vašem, tako i onima vaših neprijatelja, ali uz neke, sasvim druge namjere.
U tami je sve isto
U usporedbi sa svojim prethodnikom, The Darkness II je doživio grafičko unapređenje u svim segmentima, iako su neki od njih pomalo diskutabilne prirode. I dok je prvi dio imao za nijansu mračniju atmosferu, cell-shading je odabran kao tehnika za nastavak, što je približilo stripovski izgled, ali i oduzelo malo od one izrazito napete i turobne atmosfere iz prvog dijela. Međutim, scenaristički jako dobra priča upotpunjena Jackievim monolozima između levela, zatim odabir standardnih horror lokacija poput podzemne željeznice, groblja i napuštenog zabavnog parka uz određene twistove, plejada sekundarnih likova sa dubokom emocionalnom pozadinom, te prebacivanje priče između radnje u sadašnjosti i mentalne bolnice u kojoj se Jackie na momente nalazi predstavlja izrazito zanimljivo konstruisanu pozadinu koja vas neće iznevjeriti - i koja, najvažnije od svega, apsolutno drži vodu, kao i miš u rukama.
Česta izmjena perspektiva će vas stalno tjerati da se pitate šta se tu zapravo dešava i koja od njih je zapravo stvarna, a što je jako teško postići u današnjim igrama, pogotovo FPS izdanjima. Istina, The Darkness II nije BioShock i definitivno je izgubio dio one horror-atmosfere koju je tako dobro iznio njegov prethodnik, ali igra i dalje nudi sasvim dovoljno materijala da ju se odigra, bez obzira da li ste bili u mogućnosti probati prvi dio ili ne. Iako se na momente čini kao i većina današnjih FPS-ova, sa linearnim nivoima, par dobrih mehanika i kratkom kampanjom, The Darkness II bi vas mogao ugodno iznenaditi, samo ako mu to dopustite - jer čak se ni šampion FPS pretjerivanja, Bulletstorm, ne može mjeriti sa quad-wieldingom i osjećajem da ste apsolutno nadmoćni, strašni i smrtonosni, a što je, morate priznati, mrak osjećaj.