KOLUMNA: Informatički inferno u mom gradu (a možda i u državi)

"Nemojte, djeco, ni slučajno puno gledati u kompjuter! Vidite kako je meni od gledanja u njega izrasla ova bradavica" - rekla je nastavnica informatike osnovnoškolcima među kojima se nalazio i moj dobar prijatelj, pokazujući na svoju, potpuno prirodnu i od prirode datu bradavicu na licu. Svaki put kada bi on ovo prepričavao, smijala sam se. Smijala sam se, naivno misleći da su njegova iskustva i generalno, iskustva moje generacije koja je rođena 80-tih, odavno izumrla u našem obrazovnom sistemu. E, pa, više se ne smijem, a evo i zašto.

Ovog ljeta, jedna meni bliska osoba upisala je državni fakultet koji ovom prilikom neću imenovati, jer mi nije cilj da "mijenjam sistem". Sa napunjenih trideset godina, napokon sam "svarila" da je sistem nepromjenjiv. Možemo mijenjati samo sebe. Samo ću reći da je riječ o jednom od onih težih, što bi se reklo u narodu, ozbiljnijih fakulteta, koji pri tome nije baš ni jeftin. U svakom slučaju, fakultet od kojeg očekujete određeni nivo ozbiljnosti, profesionalnosti, opremljenosti, savremenosti. Sudeći po svemu što sam od te, meni bliske osobe do sada čula, ovaj fakultet nema apsolutno ništa od toga. Moram priznati da sam se osjećala kao da mi je neko izvršio lobotomiju kada mi je rekla kako polažu informatiku.

- Znaš, mi ćemo imati pismeni iz informatike, profesor će nam zadati zadatke i mi ćemo ih na papiru rješavati onako kako bismo ih riješili na računaru - priča ona meni.
- Pa, zar vi ne radite u Excelu?
- Pa, radimo.
- Pa, zar nemate računarima opremljenu učionicu?
- Ma imamo, ali profesor tako hoće. Nas je asistent svemu učio na računarima, al' profesor kaže da ćemo polagati samo pismeno. I još nam je naglasio da ne odgovaramo na pitanja za koja nismo sigurni. Kaže da, ako jedan odgovor bude tačan, a drugi netačan, da nijedan neće prihvatiti, jer 0 i 1 daju 0.

Iako sam je pokušala uvjeriti da je tu možda riječ o informatičkoj šali, ona je insistirala da je profesor mislio itekako ozbiljno. I tako su svi studenti, da ne bi pali ispit, odradili samo ona pitanja za koja su sto posto znali odgovor. Dakle, iako će im u praksi itekako trebati Excel, oni su ipak polagali ispit pismeno, sa papirom i olovkom.

"Ono što i dalje posebno zabrinjava je veliki broj bh. građana kojima računari više služe za zabavu nego za obrazovanje." - Slobodan Dragičević, Asocijacija informatičara BiH.

Šta je falilo polaganju ispita za računarima? Zar da u 2016. godini učenici polažu informatiku "iz glave", kada imaju svu potrebnu opremu za to? I nije problem samo u ovom fakultetu. Ona mi se i prije žalila na profesora informatike iz srednje škole, navodeći da im ništa ne predaje (samo da napomenem, riječ je o odličnoj učenici koja se ne boji učenja). Nije mi jasno kako to da smo mi, studenti Žurnalistike u Tuzli, dobili bolji uvid u informatiku nego studenti jednog od najcjenjenijih i očigledno najprecjenjenijih fakulteta u državi?! Odmah nakon prvog, uvodnog semestra, naš ispit iz informatike bio je izrada web stranice. Doduše, nijedna nije baš reprezentativno izgledala, ali smo barem imali neku praksu.

Kasnije smo imali sjajnog asistenta koji nam je savršeno jasno objasnio principe audio i video obrade. I šta mislite, kako smo dobijali ocjene? Praktičnim primjerima: vlastitim prilozima i njihovom montažom. Da budem iskrena, sve do fakulteta nisam ni znala koliko bi me grafički dizajn, audio ili video obrada mogli zainteresovati.

Osnovnu školu sam pohađala u vrijeme kada nikoga u državi nije mnogo zanimala informatika. Bilo je čudo ako ste uopšte mogli otići na nastavu. Situacija je trebala biti bolja u srednjoj, ali nije. U jezičkoj gimnaziji informatiku smo imali samo jednu godinu, što je u stvari bila dobra stvar. Profesor je s punim pravom bio ozloglašen. Ne sjećam se ni kako smo dobijali ocjene, niti se sjećam da nam je za to vrijeme ikada išta predavao. A osim toga, imao je nezgodan običaj da klepi po glavi onog jadnika koji bi se drznuo da sjedne za računar, samo ako mu tako prahne.

Ima tu još dosta drugih, podjednako loših iskustava mojih prijatelja i poznanika koje ne mogu ni nabrajati, jer nema dovoljno prostora za to, ali zaključak se sam nameće: izuzev pokojeg pozitivnog primjera, ovdje se informatici i ne posvećuje baš neka velika pažnja. Sudeći po informacijama iz 2011. godine, u našoj zemlji je informatički nepismeno bilo skoro pola stanovništva.

"U BiH još ne postoje tačni i pouzdani podaci o broju informatički nepismenih ljudi, ali određene procjene govore da ih je u ovom trenutku između 40 i 50 odsto. Ono što i dalje posebno zabrinjava je veliki broj bh. građana kojima računari više služe za zabavu nego za obrazovanje, a tu je, prema riječima Slobodana Dragičevića, potpredsjednika Upravnog odbora Asocijacije informatičara BiH, prisutno do 60 odsto srednjoškolaca", prenijele su tada Nezavisne Novine.

Oni građani Bosne i Hercegovine koje informatika zanima, ne smiju se pouzdati u naš obrazovni sistem, nego se moraju samoobrazovati. Tužno, ali istinito.