Recenziju petnaestog nastavka kultnog JRPG serijala Final Fantasy moram početi sa jednim bitnim disclaimerom - iako me jako zanimaju igre kao što su Persona, Tokyo Mirage Sessions i Chrono Trigger, sa JRPG žanrom nemam nešto puno iskustva, a sve do sada se nisam nikada pošteno posvetio nekom Final Fantasy naslovu (ako zanemarimo FFVII, koji sam igrao svega nekoliko sati, prije ko zna koliko godina).

OK, sada kada smo to riješili, vrijeme je da kažem koju i o FFXV.

***

Najavljen još davne 2006. godine pod imenom Final Fantasy Versus XIII, Final Fantasy XV je tokom svog razvoja prošao, blago rečeno, trnovit put. Za to vrijeme, brojne igre su došle i prošle. Neke smo zaboravili, u nekima usput i uživali, dok neke pamtimo i dan danas kao neosporne klasike i apsolutna remek-djela kakva i jesu.

A ukoliko imate problema sa orijentisanjem u vremenu, obzirom da govorimo o periodu od cijelih deset godina, podsjetiću vas kako smo od prvobitne najave igre koju danas znamo kao FFXV odigrali sve Souls naslove, uključujući i maestralni Bloodborne, kompletan Dragon Age serijal i Mass Effect trilogiju (a zamalo i Andromedu), kao i sva tri nastavka Witcher sage. I upravo sam se tih igara - i to prvenstveno Witchera 3 i njegovih fantastičnih ekspanzija - znao sjetiti svako malo tokom igranja FFXV.

Naime, Final Fantasy XV sa svojom velikom mapom zasutom ikonicama koje obilježavaju dostupne aktivnosti, te unikatnim sistemom borbe u stvarnom vremenu više nalikuje kakvom modernom open world akcionom RPG-u, nego klasičnim JRPG-ovima. Štaviše, pokušaj Square Enixa da privuče kako stare, tako i nove fanove će vam biti očigledan čim pokrenete igru i čim se na ekranu ispiše poruka: “A Final Fantasy for fans and first timers”.

Final Fantasy XV je u svojoj srži interesantna road trip priča, koja nažalost nije ispričana na najbolji način.

U igri uskačete u čizme (i to prilično elegantne crne čizme, koje se odlično slažu sa ostatkom outfita našeg heroja) princa Noctisa, koji je sa trojicom najboljih prijatelja, savjetnika i tjelohranitelja krenuo put susjednog kraljevstva kako bi se tamo vjenčao sa svojom vjerenicom Lunom. Međutim, nedugo nakon što stignete u prvo naselje na open world mapi igre i tamo odradite nekoliko uvodnih questova, saznaćete kako je Noctisov otac, kralj Regis, ubijen, te kako je njihovo kraljevstvo okupirano od strane Niflheima. I tu se Noctisov road trip pretvara u nešto sumorniji put, čiji ultimativni cilj je njegov povratak na nepravedno oduzeti tron.

Vozni model Noctisovog automobila je očajno loš i sa njim uopšte ne možete sići sa ceste, tako da vam preporučujem da vožnju prepustite Ignisu dok vi buljite u okolne pejzaže. A ako već želite ići na offroad avanture, tu su zabavni i simpatični chocoboi.

I dok je fabula jednostavna za pratiti, nerijetko ćete naići na segmente igre u kojima je priča prezentovana na nespretan način - okvirno ćete shvatati zašto se nešto desilo i zašto su recimo odnosi između određenih likova odjednom zahladnili, iako vam igra neće na adekvatan način (ili uopšte) prikazati razvoj situacije koji je doveo do tog momenta.  Zbog toga se stiče dojam da igri nedostaju određene cut-scene koje objašnjavaju uzroke i posljedice odluka koje donose Noctis i njegovi kompanjoni (i to isključivo oni, pošto vi u igri uopšte ne možete utjecati na tok i grananje priče kao u nekim drugim RPG-ovima).

Tome još dodajte i dijelove igre kojima nedostaju kompletni segmenti priče koji su očigledno pretvoreni u buduće DLC-ove i dobićete… pa, cjelinu sa glavom i repom, ali bez nekoliko komada krzna koji bi je učinili ako ne ljepšom, onda barem koherentnijom.

U tim narativnim rupama će se tokom igre izgubiti ne samo motivacije određenih likova, već i kompletni likovi, tako da se i prije igranja FFXV morate pomiriti sa činjenicom da ćete u toku svoje avanture pošteno upoznati i pratiti razvoj tek nekoliko njih - Noctisa i njegove družine, koju čine još Ignis, Prompto i Gladiolus, glavnog negativca i šačice sporednih likova.

A kada se pomirite sa tim, moraćete se pomiriti i sa činjenicom da su questovi u igri u 90% slučajeva - apsolutno grozni. Pogotovo kada ih uporedimo sa jednim Witcherom 3, koji je, podsjećam, treći nastavak CDPR-ovog serijala objavljen u ovih deset godina od prve najave FFXV.

Sa jedne strane, tu su glavni questovi, koje možete završiti za nekih 20ak sati i koji su koliko-toliko raznoliki i zanimljivi, iako znaju biti dosadnjikavi (i to obično jer nisu nimalo izazovni, što će vam postati kristalno jasno tokom određenih set-pieces sekvenci, koje izgledaju fantastično, ali su dosadne za igrati). A sa druge strane… eh, sa druge strane se kriju sporedni questovi kojih bi se postidjeli i najgori i najdosadniji MMORPG-ovi. Većina sporednih questova koje sam odigrao nisu ništa drugo nego obični fetch questovi, u kojima će vam random NPC reći da odete na drugi kraj mape kako bi tamo pokupili random predmet ili ubili random čudovište ili dva, nakon čega se morate vratiti kod istog tog NPC-a po svoju random nagradu. I ne, kontekst u koji su ti questovi uokvireni nije ništa bolji.

U jednom od sporednih questova, Noctis će tako naići na novinara koji će ga ucijeniti - ako mu Noctis ne donese random dragulj sa drugog kraja mape (gdje isti taj dragulj doslovno stoji na tlu), ovaj će svima reći da se princ krije u njihovom selu. Naravno, čak i ako ne uradite quest, novinar neće nikome reći da ste tu, ali će zato, ako ga obavite, vaši kompanjoni primjetiti kako ste postali potrčko za random lika. A to me je iznerviralo još i više od samog questa, tokom kojeg sam jednostavno otišao na drugi kraj mape i pokupio dragulj sa livade, jer mi developeri na taj način daju do znanja da su savršeno svjesni besmislenosti i niskog nivoa kvalitete questa koji su kreirali.

Još gori primjer užasnih FFXV sporednih questova će tako početi nedugo nakon što Noctis sazna da mu je otac mrtav i da se u doglednoj budućnosti ne može vratiti kući. Naime, prijatelj Noctisovog oca će vašu družinu poslati u obližnji restoran, čiji šanker će vam reći kako je čuo da tražite bilo kakav posao, nakon čega će vas poslati na drugi kraj mape da mu donesete jedan - paradajz. Da, dobro ste pročitali - lokalni šanker će princa, koji je upravo ostao bez oca i kraljevstva, poslati na drugi kraj mape da mu donese jedan paradajz.

I, kao da mi to nije bila dovoljna uvreda, odlučio sam da ispadnem budala koja je otišla po taj prokleti paradajz… na što je igra odgovorila sa još malo loših dizajnerskih odluka. Quest log mi tako ni na koji način nije dao do znanja da sam kupio potrebni paradajz, zbog čega sam ih kupio desetak (i usput potrošio solidnu količinu love, jer eto, paradajz nije jeftin u FFXV), prije nego sam digao ruke i krenuo dalje… a onda je igra osvježila quest log kad sam se odmakao nekoliko metara od proklete prodavnice.

Takvih i toj sličnih bizarnih dizajnerskih odluka i rješenja u FFXV ima koliko vam srce želi - dijalozi između likova će počinjati kasno i završavati prije nego ih čujete do kraja, quest log vam neće dati da na mapi istovremeno pratite više questova, Noctis u dungeonima neće moći preskočiti male zidove, iako u open worldu preskače puno veće… i tako u nedogled.

Ako ništa, u zadnjoj trećini igre ćete se iz dosadnog open worlda preseliti na linearne mape, a tada će i priča ubrzati tempo i postati nešto zanimljivija. A kada se već rasipam (kvazi)pohvalama, moram istaći i to kako je kraj igre sasvim solidan, baš kao i glavni negativac, te da igra u nekim segmentima na interesantan način isprepliće priču sa gameplay mehanikama, što ćete možda najlakše primjetiti u questovima u kojima Noctis mora sam obaviti određene ciljeve, dok se ostatak družine bavi svojim problemima.

Usput, red bi bio pohvaliti i road trip atmosferu igre - Noctis i ekipa će redovno komentarisati neobične pejzaže i susrete sa određenim likovima, tu i tamo će predlagati pauze kako bi protegnuli noge, a uživaće i u kampiranju, kada će im Ignis spremiti i klopu koja donosi razne bonuse u borbi. I kao šlag na tortu, Prompto će sve to dokumentovati svojim fotoaparatom, a vi ćete na kraju dana (tj. prilikom kampiranja) dobiti priliku da pregledate njegove fotke i odaberete one koje vam se najviše sviđaju kako bi ih spasili u poseban in-game album.

1/1

Sistem borbe u FFXV je, kao što već rekoh, real-time i prilično je unikatan, iako ne bez svojih problema.

Prije svega, za razliku od brojnih drugih JRPG-ova, u FFXV ćete kontrolisati isključivo glavnog lika, dok će za ostatak njegove družine biti zadužen AI, s tim da im povremeno možete reći da izvedu neki od svojih specijalnih napada.

Kao i njegovi prethodnici, FFXV vam nudi priliku da u pomoć prizovete i određena božanstva u vidu tzv. summonsa. No, igra vam nikada neće objasniti šta tačno trebate uraditi kako bi ih prizvali, zbog čega ćete se osjećati izgubljeno i iznervirano.

Što se pak tiče upravljanja Noctisom, za napad ćete koristiti jednu tipku (na PlayStationu je to “krug”), za odbranu drugu (“kocku”), dok će vam treća tipka (“trokut”) poslužiti za teleportiranje. Pri tome je tipke za napad i odbranu dovoljno držati pritisnutim kako bi Noctis automatski napadao protivnike, odnosno izmicao se njihovim napadima, dok će pritiskanje tipke za teleport u kombinaciji sa lock-on tipkom rezultovati brzinskim teleport-napadom. Uz to, Noctis u svakom trenutku može imati opremljena do četiri oružja ili magije, između kojih se možete prebacivati po želji, pa čak i usred kombo napada.

Kombinacijom navedenih elemenata dobijamo borbu koja je jednostavna za savladati, ali i borbu koja omogućava određenu dozu taktiziranja. Neki protivnici su tako npr. osjetljiviji na napade kopljima i bodežima, a otporniji na velike mačeve i sjekire, zbog čega se tokom borbe možete, a nekada i morate u letu prilagoditi njihovim slabostima. Također, borbu zanimljivijom čine i napadi tokom kojih će vam se pridružiti i momci iz vaše grupe, a koje ćete aktivirati napdanjem protivnika sa leđa ili pravovremenim pariranjem.

Jedan od najboljih vizuelnih elemenata igre su animacije, među kojima se najviše ističu animacije u borbi - bilo da Noctis i prijatelji jedni druge bacaju iznad protivnika, bilo da se mijenjaju za oružja i onda “nabacuju petaka” nakon uspješnog napada, uživaćete gledajući svaku njihovu interakciju tokom borbe.

Sa druge strane, problem će vam tokom cijele igre predstavljati loša kamera, koja akciju često voli posmatrati iz kakvog žbunja (ako se borite u šumi ili prirodi), ili iz kakvog bizarnog ugla koji vam više prikazuje okolne zidove, nego samu akciju (ako se borite u manjim interijerima). Pored toga, problematičan je i lock-on, obzirom da je u toku borbi sa većim brojem protivnika prilično teško nanišaniti specifičnog neprijatelja - ili dio tijela kakvog velikog čudovišta ili robota. A i kada ga nanišanite, često ćete se morati boriti sa lošom kamerom koja treba naciljati i pratiti odabranog protivnika.

Najkraće rečeno, koliko god borba znala biti zabavna, toliko - ako ne i više - zna biti i iritantna zbog loše kamere, problematičnog lock-on sistema i nemogućnosti izdavanja osnovnih komandi vašim saborcima.

Osim upitnih dizajnerskih odluka i ne baš najbolje realizovanih gameplay mehanika, FFXV odlikuje i pomalo kruta i neujednačena glasovna gluma. Glavni likovi i nekoliko sporednih tako zvuče prihvatljivo, iako u jednu ruku previše teatralno (Ignis npr. zvuči kao kakav mudri i preozbiljni Britanac, a Prompto kao hiperaktivni i dosadni tinejdžer), dok ostatak postave likova može zvučati dobro, ali i prilično izvještačeno i iritantno. I dok će neki reći kako takva glasovna gluma odgovara karakteru likova (što zaista važi za neke od njih), ja ću se ponovo pozvati na Witcher 3, čijih kvalitetnih glasova bih se tokom igranja FFXV sjetio svaki put kad bih čuo neuvjerljiv voiceover. A to se znalo dešavati prilično često...

Igra, za divno čudo, nudi i opciju igranja sa japanskim glasovima, tako da se vrlo lako možete prebaciti na iste ako niste najsretniji sa engleskim voiceoverima.

Nešto bolji auditivni element igre je soundtrack, za koji je ovaj put bila zadužena Yoko Shimomura (možda je pamtite po muzici iz Kingdom Hearts serijala), a koji je ugodan za uši i varira od razigranih orkestralnih instrumentala iz Duscae regije, nalik na neke Lord of the Rings teme, preko epskih horskih numera koje će pratiti bombastične momente kada budete prizivali ogromne summonse, pa do nešto mračnijih kompozicija, koje su mene podsjetile na glavnu temu iz Batman: Arkham igara.

Neovisno od kvalitete soundtracka, ono što će posebno obradovati fanove serijala je opcija da u in-game prodavnicama kupe soundtrackove starih FF igara, koje onda mogu slušati dok se sa Noctisom i ekipom voze po svijetu igre u njihovom automobilu. A obzirom da, kao što već rekoh, nisam neki FF fan, sve što sam sa tih starih soundtrackova prepoznao je bila numera ‘One Winged Angel’ iz FFVII, tako da me je, barem što se tiče muzike, u FFXV ipak najviše oduševila glavna tema - pjesma Ben E. Kinga ‘Stand By Me’ u izvedbi Florence + the Machine, koja mi već danima ne izlazi iz glave.

Iako nisam fan Final Fantasy sage, bio sam spreman ne samo da uživam u FFXV, već i da ga zavolim. No, tokom nekih 40-ak sati druženja sa igrom, puno sam se više nervirao zbog groznih i besmislenih questova, problematične kamere, upitnih dizajnerskih odluka, ne baš najbolje ispričane priče i ne baš dobrih likova, nego što sam uživao u atmosferi i čarima Noctisovog road tripa.

I ne kažem da igra nema svojih vrlina, ali ako ću već igrati epske RPG-ove, radije ću igrati one sa smislenim questovima, zanimljivim likovima i bolje prezentovanom pričom.

http://finalfantasyxv.com/

PLUS
interesantna road trip atmosfera, dizajn različitih kreatura i čudovišta, način na koji igra isprepliće određene narativne i gameplay elemente;

MINUS
grozni sporedni questovi, neujednačena kvaliteta glasovne glume, način na koji su ispričani određeni segmenti priče, kamera i lock-on sistem u borbi, gomila sitnih, ali iritantnih dizajnerskih odluka;

SPECIFIKACIJE:
Žanr: JRPG
Razvojni tim/izdavač: Square Enix
Platforme: PlayStation 4 (testirano), Xbox One